Ljubav, tuga i ono što ostaje neizgovoreno: Razgovor sa Živanom Konstantin o pisanju, imaginaciji, ženskim likovima i potrebi da se život deli s nekim
Živana Konstantin je rođena 1998. godine u Vršcu i od detinjstva neguje ljubav prema pisanju u raznim formama. Danas smo se našle da razgovaramo o njenoj zbirci pesama Kora narandže i zbirci priča S ljubavlju, nama. Pričale smo pre svega o ljubavi koja se prožima kroz njena dela na različite načine, kao i to šta je ljubav po njenom doživljaju i u čemu pronalazi inspiraciju. U poslednje vreme baviš se temom ljubavi na različite načine. U pesmi Kako išta da obećam pišeš: “Strah me je da ostanem i obećam i strah me je da odem.” Kada pišeš o ljubavi, da li polaziš od čežnje ili od straha? Zašto je obećanje tako težak čin? Ono što prvo osetim jeste monotonija, zapravo. Jeste i taj osećaj čežnje, ali se kroz pisanje vodim tom monotonijom i osećajem kao da sam već nešto doživela, osetila na svojoj koži. Možda su to delići tih priča, ali ja mogu celu priču da osetim. Iako u tom periodu nisam osetila ništa od onoga o čemu sam pisala, mogla sam to da dočaram rečima. Možda iz tuđih priča, možda i...