Пређи на главни садржај

Постови

Ljubav, tuga i ono što ostaje neizgovoreno: Razgovor sa Živanom Konstantin o pisanju, imaginaciji, ženskim likovima i potrebi da se život deli s nekim

Živana Konstantin je rođena 1998. godine u Vršcu i od detinjstva neguje ljubav prema pisanju u raznim formama. Danas smo se našle da razgovaramo o njenoj zbirci pesama Kora narandže i zbirci priča S ljubavlju, nama. Pričale smo pre svega o ljubavi koja se prožima kroz njena dela na različite načine, kao i to šta je ljubav po njenom doživljaju i u čemu pronalazi inspiraciju. U poslednje vreme baviš se temom ljubavi na različite načine. U pesmi Kako išta da obećam pišeš: “Strah me je da ostanem i obećam i strah me je da odem.” Kada pišeš o ljubavi, da li polaziš od čežnje ili od straha? Zašto je obećanje tako težak čin? Ono što prvo osetim jeste monotonija, zapravo. Jeste i taj osećaj čežnje, ali se kroz pisanje vodim tom monotonijom i osećajem kao da sam već nešto doživela, osetila na svojoj koži. Možda su to delići tih priča, ali ja mogu celu priču da osetim. Iako u tom periodu nisam osetila ništa od onoga o čemu sam pisala, mogla sam to da dočaram rečima. Možda iz tuđih priča, možda i...
Недавни постови

Žene koje trče s vukovima: Priče, arhetipovi i divlja žena u nama

Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkole Estés je kolekcija starih priča, i mapa za povratak sopstvenoj instinktivnoj prirodi. Estés, jungovska analitičarka i čuvarka usmene tradicije, oslanja se na bajke, mitove i legende kao na ogledala u kojima se vide arhetipovi, obrasci ponašanja i zatureni delovi ženske duše. Te priče tumačimo kako bismo je pogledale pod drugim uglom. One pretvaraju svakodnevicu u teren na kojem se jasno vide tragovi gde smo skrenule, gde smo stale, i gde je nešto u nama zatražilo povratak kući. Priče kao lek i polje rada Za Estés, priče su lek jer sadrže skrivene instrukcije i arhetipsku mudrost, ali i testove izdržljivosti. Priča nas vraća na isto mesto dok napokon ne vidimo ono što smo izbegavale. Zato autorka sakuplja narative iz ruske, evropske, severnoameričke i latinoameričke kulture, mitove, legende, i rekonstituiše njihove uklonjene slojeve. Seksualnost koja je potisnuta, ženska moć prefarbana u zlobu, mudre starice pretvorene u veštice. Tom rekonstruk...

Možemo li odvojiti umetnost od umetnika?

Možemo li odvojiti umetnost od umetnika? Večito pitanje i lična dilema      Pitanje razdvajanja umetnosti od umetnika povremeno izroni u javnim raspravama, ali i u mojim ličnim mislima, posebno u poslednje vreme kada smo okruženi strahotama koje se dešavaju u svetu. Kao čitalac i ljubitelj književnosti, nebrojeno puta sam se suočila sa dilemom: mogu li zažmuriti na ličnost pisca dok uranjam u njegovo delo? Da li prekrasan stih ili snažan roman može da postoji sam za sebe, neopterećen moralnim likom ili postupcima svog tvorca? Ova pitanja nisu nova, ona su večita.           U prvom licu i iz ugla nekoga ko voli umetnost, osetila sam kako se moj doživljaj određenih dela menja kada saznam više o samom autoru. Često se zapitam da li čitam knjigu, uživam u slici ili slušam muziku čisto zbog same lepote tog dela, ili mi u ušima odjekuje i glas onoga ko stoji iza tih reči, boja ili nota? Mislim da je idealistično verovati da umetničko delo može žive...

Grobnica za Borisa Davidoviča u ogledalu sadašnjice

Danilo Kiš u priči Grobnica za Borisa Davidoviča slika svet u kome je istina oruđe moćnika. Glavni junak, Boris Davidovič Novski, je revolucionar čiji se životopis postupno izobliči kroz mehanizme ideološke kontrole. U borbi za istinu, on se suočava sa nasiljem: vlast želi da njegova priča završi po zapovedi, pa ga islednik Fedjukin navodi da sam napiše verziju priznanja koja služi propagandnoj svrsi. Kiš pokazuje da je istina u totalitarnom sistemu ono što je politički korisno, a ne ono što se zaista dogodilo. U toj priči "istina" se dokazuje priznanjima iznuđenim pod prisilom. Čak i kada Boris pokušava da sačuva delove svoje biografije, on gubi pravo na sopstvenu priču. Život i smrt pretvaraju se u politički materijal. Kiš konkretno prikazuje kako sistem koristi tri strategije da oblikuje "istinu":           1. Lažno priznanje            Novski je primoran da potpiše sopstvenu krivicu, iako zna da nije kriv. U tom trenu...

Jadnici i pravda: Šta znači biti pravedan u nepravednom svetu?

     Jadnici Viktora Igoa postavljaju pitanje koje ne gubi snagu: šta znači biti pravedan u svetu u kojem je pravda često nedostižna ? Ovo pitanje se prožima kroz čitav roman i oblikuje sudbine likova, naročito Žana Valžana. Kroz njegove unutrašnje borbe, od trenutka kada ga je glad naterala da posegne za veknom hleba, pa do odluke da bude nečiji štit i smisao, otvaraju se pitanja pravde, iskupljenja, klasne razlike i izbora koji ostavljaju trag na duši . Igo kroz ovaj roman piše kao istoriju jednoga čoveka, i prikazuje duboku pukotinu jednog društva, u nadi da će neko pokušati da je razume.      Žan Valžan se pojavljuje kao čovek koji je kažnjen zbog krađe hleba, a izlazi iz zatvora kao neko koga je sistem oblikovao u protivnika svega što je pravedno. Godine provedene u teškom radu pretvaraju ga u čoveka zatvorenog za osećanja. Prvi dodir sa ljubaznošću dobija tek kada ga biskup Mirijel primi pod svoj krov i ponudi ne samo gostoprimstvo, već i opraštanje. ...

Rastegljivo vreme u romanu "Idiot“: Kako Elif Batuman prelama prošlost i sadašnjost kroz Selininu svest

Postoji vrsta vremena u romanima koja izmiče uobičajenim merilima. Ne određuju ga kalendari ni satovi, niti se može jasno uokviriti uzročno-posledičnim nizovima. Umesto toga, ono je fluidno, rasteže se i sažima prema subjektivnom doživljaju. U Idiotu Elif Batuman, takav pristup vremenu nije samo narativni izbor već i ključna odrednica Selininog iskustva. Selin i rastezanje realnosti Ako bismo morali da postavimo Selininu priču u konvencionalni okvir, ona bi trajala jednu akademsku godinu, od početka semestra na Harvardu do letnjeg putovanja u Mađarsku. Međutim, ono što Batuman radi sa tim periodom daleko je od hronološke preciznosti. Selinina priča se ne odvija po ustaljenim zakonima vremena. Umesto toga, ona lebdi kroz niz trenutaka koji se ne ređaju po logici događaja već po logici sećanja i misaonih procesa. Batuman koristi način pisanja koji razbija klasični ritam naracije. Scene koje bismo očekivali da budu ključne, kao recimo, Selinini susreti sa Ivanom, ponekad prolaze tiho, g...

Metanaracija u Beskrajnoj priči Mihaela Endea

Beskrajna priča Mihaela Endea je roman koji očarava čitaoce ne samo maštovitim svetom, već i neobičnom strukturom pripovedanja . Centralni narativni postupak u ovom delu je priča unutar priče koja se ogleda u romanu o dečaku koji čita roman. Ovim metanarativnim trikom Ende stvara dve stvarnosti koje se prepliću: stvarni svet u kojem živi glavni junak Bastijan Baltazar Buks i fantastični svet po imenu Fantazija unutar ukradene knjige koju Bastijan čita. Kroz takvu dvostruku priču, autor nas vodi na dvostruko putovanje, jedno koje Bastijan proživljava u tavanu škole, čitajući magičnu knjigu, i drugo u samoj knjizi, gde junaci Fantazije vode bitke od životne važnosti. Ovaj jedinstveni pristup odmah privlači pažnju čitalaca i poziva nas da i sami postanemo deo priče, baš kao što se to dešava Bastijanu dok čita. U narednim pasusima istražićemo kako Ende koristi priču u priči, kakav uticaj ovaj postupak ima na strukturu i značenje romana, koja je njegova uloga u razvoju lika Bastijana, i ko...